Da li bi Šmit izjednačio Hitlera i Adenauera kao što izjednačava Aliju Izetbegovića i Ratka Mladića?

Gostovanje visokog predstavnika OHR-a Kristijana Šmita kod Senada Hadžifejzovića, ako smo mudri, moglo bi pokrenuti mnoga pitanja koja čekaju na rješavanje već skoro trideset godina.

Tačnije dio emisije gdje je Šmit, u jednom trenutku, izjednačio našeg prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića s ratnim zločincima poput Ratka Mladića. U kontekstu izučavanja recentne historije Bosne i Hercegovine, odnosno agresije na našu zemlju, Šmit je kazao kako djeca trebaju sama donositi vlastite sudove i da ne treba mi da im to serviramo u udžbenicima. To bi možda imalo smisla u nekom apstraktnom kontekstu, ali u našem realnom, bolnom iskustvu, to zvuči apsurdno.

Da li to znači da djecu trebamo učiti da izjednače onoga ko je branio svoj dom, narod i domovinu s onima koji su ih htjeli uništiti? Jer, realno, bili smo jedan narod do trenutka kada genocid nije postao sredstvo podjele i etničkog čišćenja i konačno genocida. Kako objasniti djeci da neko ko je branio svoju zemlju može biti stavljen u isti koš s onima koji su genocidom i nasiljem htjeli da nas izbrišu? Šta im poručujemo ako im kažemo da je sud njihove dječje percepcije jednak historijskim činjenicama?

U zemljama iz kojih dolazi visoki predstavnik, poput Njemačke, historija se ne ostavlja na volju ličnim sudovima. Njihova historija se piše i tumači na osnovu činjenica i izvještaja savremenika, svjedoka tih događaja. Njemačka, iz koje dolazi Kristijan Šmit, poznata je po tome da ne ostavlja prostor za relativizaciju povijesnih događaja. Da li bi oni dopustili da se izjednače zločinci poput Adolfa Hitlera s državnicima poput Otta von Bismarcka, Konrada Adenauera ili Willyja Brandta, koji su gradili i obnavljali društvo? Ne, jer činjenice su nesporne. Možemo se slagati ili ne slagati s njima, ali ih ne možemo negirati.

Upravo to se dešava u našem društvu već trideset godina – negira se genocid, izjednačavaju oni koji su branili svoju zemlju sa onima koji su je napadali. Njemačka, na primjer, nikada nije izjednačila Hitlera s ličnostima koje su izgradile modernu Njemačku. Njihova prošlost je jasno podijeljena – oni koji su činili zločine tretiraju se kao zločinci, a oni koji su gradili budućnost zemlje uživaju zasluženo poštovanje.

Paralelno možemo povući jasne razlike između Bosne i Hercegovine i Njemačke. Njihova zemlja je prošla kroz mnoge historijske traume, ali nikada nije dopustila da zločinci budu izjednačeni s onima koji su gradili društvo. Njihove historije pišu stručnjaci, povjesničari, a ne neosviještena djeca.

Bosna i Hercegovina zaslužuje da njenu historiju pišu oni koji su prošli kroz najteže trenutke naše prošlosti, da povijesne ličnosti poput Alije Izetbegovića budu tretirane s poštovanjem koje zaslužuju, dok zločinci moraju biti upamćeni po zlu koje su nanijeli.

To je lekcija koju dugujemo budućim generacijama. To je pravda koju Bosni i Hercegovini, nakon svega, duguju Europa i svijet. Na koncu, samo da primijene ono što je praksa u njihovim zemljama. Ni manje, ni više!