U ranim jutarnjim satima, 6. jula 1995. godine, započelo je pakleno ljeto u Srebrenici; ljeto koje će postati simbol zla; zla koje je proizvelo genocid takvih razmjera kakav se ne pamti u modernoj povijesti Europe. Nekoliko dana kasnije, 11. jula pala je Srebrenica, a u noći 11. jula oko 15.000 muškaraca Bošnjaka okupilo se na području Šušnjara i Jaglića i krenulo kroz šume u pokušaju da dođe do slobodne teritorije. Preko dvije trećine muškaraca koji su krenuli na ovaj put, koji će tada postati poznat kao Marš smrti, a danas kao Marš mira nije ga preživjelo.

Federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić prešao je još jednom Marš mira od Nezuka do Potočara, a po dolasku u Potočare između ostalog poručio:”Trebamo ići na Marš mira da se odgajamo, da se podsjećamo; da pokušavamo da shvatimo i zapamtimo; da nikad ne zaboravimo. Protekla tri dana kroz prelaženje puta od Nezuka do Potočara u razgovoru sa preživjelima koji su ovim šumama išli u susret preživljavanju pokušavao sam zamisliti kako je to bilo ljeta 1995. godine; pokušao sam dozvati u mislima šta ih je držalo, motivisalo da izdrže i nastave koračati dalje ne znajući koliko im je koraka još ostalo i hoće li dočekati novo jutro. Težak je put koji mi danas zovemo Marš mira, težak uprkos činjenici da nas prate jedinice hitne pomoći, gorske službe spašavanja i civilne zaštite, priskaču u pomoć sa zavojima, sredstvima za umanjenje bolova, upala; težak je uprkos činjenici što naše stvari voze vojni kamioni, što imamo šatore, vodu, hranu, obuću i odjeću prilagođenu putu. Težak uprkos činjenici što je kraj našeg puta izvjestan. Može li iko zamisliti kako je to izgledalo jula 1995. godine?”.

Danas, 28 godina poslije, na mezarju u Potočarima klanjat će se dženaza i bit će ukopano 30 njih koji nisu doživjeli kraj puta.

Za njih je ovo kraj puta na ovom svijetu jer će danas nakon skoro tri decenije njihove kosti imati svoje boravište, smiraj, a njihove porodice danas će ih ispratiti na posljednji počinak.